U razgovorima među hrvatskim braniteljima gotovo svakodnevno mogu se čuti zanimljive priče, sjećanja i svjedočanstva o događajima iz Domovinskog rata i poratnog razdoblja. Na obljetnicama, druženjima, sastancima udruga ili u neformalnim razgovorima često se prisjećamo ljudi, događaja i vremena koja su obilježila naše živote.
Međutim, postavlja se jedno važno pitanje: zašto je tako malo branitelja spremno svoja sjećanja zapisati i javno podijeliti?
Na portalu Branitelji.net već godinama nastojimo potaknuti branitelje da postanu autori vlastitih tekstova. Vjerujemo da nitko ne može vjerodostojnije svjedočiti o Domovinskom ratu od onih koji su ga proživjeli. Unatoč tome, broj autorskih priloga koje primamo i dalje je daleko manji od broja ljudi koji imaju što reći.
Razlozi su vjerojatno različiti.
Mnogi smatraju da ne pišu dovoljno dobro. Neki vjeruju da njihova priča nije dovoljno važna ili zanimljiva. Drugi ne žele ponovno otvarati uspomene koje i danas bude snažne emocije. Postoje i oni koji strahuju da će nakon objave biti izloženi kritikama, osporavanjima ili nepotrebnim raspravama.
Nažalost, iskustvo pokazuje da se to ponekad doista događa. Umjesto da cijenimo ljude koji su spremni ostaviti trag o jednom vremenu, nerijetko više pozornosti posvećujemo traženju pogrešno napisanog datuma, zareza ili pojedinosti koju netko drugi pamti drukčije.
No osobna svjedočanstva nisu sudski zapisnici ni znanstveni radovi.
Ona su prije svega sjećanja ljudi koji su određene događaje doživjeli i proživjeli na svoj način. Upravo zato imaju posebnu vrijednost. Dokumenti bilježe činjenice, ali osobna svjedočanstva bilježe ljude, njihove osjećaje, razmišljanja, dvojbe, strahove i nade.
Bez takvih priča ni jedna povijest ne može biti potpuna.
Danas, više od tri desetljeća nakon početka Domovinskog rata, suočeni smo s još jednim izazovom. Iz godine u godinu gubimo neposredne svjedoke vremena stvaranja hrvatske države. S njima nepovratno nestaju i brojne priče koje nikada nisu zapisane.
Zato se nameće pitanje: ako ih ne zapišemo danas, hoće li ih sutra uopće imati tko ispričati?
Nije potrebno biti književnik.
Nije potrebno napisati roman.
Dovoljno je zapisati jedan događaj, jedno sjećanje, jednu zgodu, susret s prijateljem ili trenutak koji je ostao urezan u pamćenje. Ponekad upravo takve naizgled male priče najbolje svjedoče o vremenu koje smo živjeli.
Stoga pozivamo hrvatske branitelje, članove njihovih obitelji i sve sudionike događaja o kojima govorimo da podijele svoja sjećanja i iskustva.
Ne tražimo savršene tekstove.
Ne tražimo profesionalne pisce.
Tražimo autentična svjedočanstva.
Jer ono što danas nije zapisano, sutra može biti zaboravljeno.
A ako mi ne ispričamo svoje priče, jednoga dana ispričat će ih netko tko tamo nije bio.
Uredništvo portala Branitelji.net
"Sjećanja nisu samo uspomena na prošlost. Ona su odgovornost prema budućnosti."
