 |
Temeljem zapovijedi MORH od 27. ožujka 1992. godine započinje formiranje Domobranske bojne Čakovec. Domobranstvo je kao poseban dio HV-a bilo formirano na teritorijalnom principu (umjesto TO i ONZ-a), a organiziralo se u svakoj općini. Od tadašnjih domobranskih bojni Čakovec i Varaždin i samostalnih domobranskih satnija Ivanec i Ludbreg u srpnju 1994. ustrojena je 24. domobranska pukovnija Varaždin. Domobranska bojna Čakovec novim ustrojem ulazi u sastav 24. domobranske pukovnije kao 2. domobranska bojna, a zapovjednik postaje Josip Lisjak. Za potrebe izvršenja zadaća u VRO "OLUJA" od 24. domobranske pukovnije se formira borbena skupina sastava: zapovjedništvo pukovnije s dijelom pristožernih postrojbi, te 2. db Čakovec. U jutarnjima satima 04. kolovoza borbena skupina dolazi u rajon sela Nova Subocka i Stara Subocka. U popodnevnim satima 04. kolovoza 2.db prelazi Savu kod Jasenovca i nadire prema Hrvatskoj Dubici. U suradnji sa 52. dp i 125. dp u ranim jutarnjim satima 05. kolovoza oslobađa Hrvatsku Dubicu i nastavlja proboj prema Hrvatskoj Kostajnici. |
Ulazi u selo Baćin, stvara uvjete za uvođenje 121. dp, te zajedno s istom oslobađa selo Slabinje i strateški važnu točki Šuplji Kamen. Po izvršenju glavne zadaće utvrđuje položaje i osigurava državnu granicu na rijeci Uni.
14. kolovoza izvršena je primopredaja položaja na državnoj granici, a 15. kolovoza postrojba se vratila u Čakovec.
 |
 |
|
|
S lijeva na desno: Zlatko Zadravec iz Svete Marije, Branko Levačić (bivši župan), Božidar Benković , Mjesto: Slabinje, Pounje |
Priprema i kopanje rovova uz rijeku Unu, Državna granica i osiguranje iste |
 |
 |
|
|
Osiguranje granice na Uni, ekipa, jedan dio osiguranja |
Straža na strateški važnoj točci Šuplji Kamen. |
Nadomak Hrvatske Kostajnice, na Šupljem Kamenu, kiša je padala cijelu noć, a munje sijevale. U blizini stup dalekovoda, dan danas stoji oštećen i napola razrušen.
 |
 |
|
|
Prvi ulazak u Hrvatsku Kostajnicu. Iza minirani most na drugom oluku. Prema Bosanskoj Kostajnici |
Ravno cesta prema centru Hrvatske Kostajnice, desno polurazrušena crkva Svetog Antuna Padovanskog. |
 |
 |
|
|
Ulaz u Hrvatsku Kostajnicu i hotel Central |
Prvi gosti u hotelu Central. Bilo vode u kamionu |
 |
Susret sa dečkima granične policije koji su stigli iz Bjelovara od pravca Siska. Prvi sa desna Željko Puhović iz Garešnice, Trenutno radi u Bjelovaru, Božidar Benković, do njega u mirovini, odselio u Slunj. Do njega načelnik skroz lijevi isto u mirovini. I dalje u kontaktu od 1995. godine. |
 |
 |
|
|
Stigla nova tabla Postaje granične policije Hrvatska Kostajnica. Pomogli su oko postavljanja na zid i zašarafili. |
Isti dan HT došli i postavili nasuprot na dućan. Dva delefoina da se svatko mogao javiti doma na par minuta da je živ i zdrav. |
Trebalo je neštp i na žlicu pojesti. Povrća je bilo u izobilju. Vrtovi puni povrća. Skuhali smo juhu i gulili krumpir.
 |
 |
 |
 |
||
|
Branko Levačić je rekao da takvu juhu ni doma ne skuhamo…, tako finu |
Spomenica za sudjelovanje u VRO "Oluja" |
Sjećanja | |||
 |
 |
|
|
Povratak doma 15. 08.1995. sa autobusima Čazmatrans do Hotela Park u Čakovcu |
||
 |
 |
 |
|
Formiranje kolone prema trgu gdje je bio organizirani doček branitelja VRO "OLUJA" |
||
Ja, Božidar Benković, kao pripadnik 2.db/24. domobranske pukovnije, sudjelovao sam u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, jednoj od najvažnijih vojnih operacija u Domovinskom ratu. S ponosom se prisjećam dana kada smo zajedno sa svojim suborcima izvršavali zadaće koje su pridonijele oslobađanju okupiranih dijelova Republike Hrvatske.
Početkom kolovoza 1995. godine naša je postrojba upućena na područje Banovine. Nakon dolaska na teren sudjelovali smo u borbenim i sigurnosnim zadaćama na području Hrvatske Dubice, Slabinja i Hrvatske Kostajnice. Posebno se sjećam dolaska u Slabinje gdje smo nakon izvršenih zadaća nastavili s osiguravanjem državne granice uz rijeku Unu.
Dio naših aktivnosti odnosio se na pripremu obrambenih položaja i kopanje rovova uz rijeku Unu. Granica je morala biti sigurna i pod stalnim nadzorom. Dane i noći provodili smo na položajima, bez obzira na vremenske uvjete. Jedna od uspomena koja mi je ostala posebno urezana u sjećanje bila je straža na strateški važnoj točki Šuplji Kamen, nedaleko Hrvatske Kostajnice. Tijekom noći padala je jaka kiša, a munje su neprestano parale nebo. U takvim uvjetima izvršavali smo svoje zadaće svjesni odgovornosti koju nosimo.
Nakon oslobađanja područja među prvim smo pripadnicima hrvatskih snaga ušli u Hrvatsku Kostajnicu. Grad je nosio teške posljedice rata. Na prilazima su se nalazili minirani i oštećeni objekti, a mnoge građevine bile su djelomično ili potpuno razorene. Poseban dojam na mene ostavila je crkva svetog Antuna Padovanskog koja je također bila teško oštećena ratnim djelovanjima.
Po završetku glavnih borbenih djelovanja nastavili smo s poslovima osiguranja područja i suradnjom s pripadnicima granične policije. Zajedno smo sudjelovali u uspostavi normalnog funkcioniranja života na oslobođenom području. Sjećam se postavljanja nove ploče Postaje granične policije Hrvatska Kostajnica te dolaska djelatnika Hrvatskog telekoma koji su postavili telefonske linije kako bi se vojnici i policajci mogli javiti svojim obiteljima. Mnogi od nas tada su prvi put nakon više dana mogli čuti svoje najbliže i potvrditi da su živi i zdravi.
Život na terenu nije se sastojao samo od vojnih zadaća. Hranu smo pripremali sami koristeći ono što nam je bilo dostupno. Povrća je bilo u izobilju u napuštenim vrtovima pa smo kuhali jednostavne obroke. Ostala mi je u sjećanju juha koju smo pripremili zajedno sa suborcima. I danas se prisjećam komentara da ni kod kuće ne jedemo tako ukusnu juhu. U takvim trenucima zajedništvo među braniteljima bilo je najveća snaga.
Nakon izvršenih zadaća i stabilizacije stanja na terenu došlo je vrijeme povratka kući. Dana 15. kolovoza 1995. godine vratili smo se autobusima u Čakovec. Doček koji nam je priređen ostao mi je jedna od najdražih uspomena iz toga razdoblja. Građani su nas dočekali s ponosom i zahvalnošću, a svi smo osjećali da smo sudjelovali u povijesnim događajima koji su Hrvatskoj donijeli slobodu i mir.
Danas, s vremenskim odmakom, sudjelovanje u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja smatram jednom od najvažnijih epizoda svog ratnog puta. Ponosan sam na svoje suborce, na zajedništvo koje smo pokazali i na doprinos koji smo dali stvaranju slobodne i neovisne Republike Hrvatske. Naša je dužnost čuvati uspomenu na te dane i prenositi istinu o Domovinskom ratu budućim generacijama.
Božidar Benković
