Piše: Tanja Belobrajdić
========================
Za one koji ne znaju što je bilo, i sama sam među takvima, to u školi nismo učili. Jučer mi je gospođa pisala, još danas osjećam tjeskobu, zamolila sam je da podijelim s vama... Jer moramo znati. Dužnost nam je.
******
Draga Tanja, zahvalna sam ti što pišeš istinu hrvatsku i brineš da se ne zaborave branitelji. Otac mi je preživio križni put, od Dravograda do Inđije u Srbiji. U ratu ga baka skrivala od partizana, a ustaše ga nisu dirale do 1944. Tada, taj dan u 9. mjesecu bila je racija, opća mobilizacija i odveden je s puno drugih, mladih i starih, pa i bolesnih. Djed naš nije imao oko, nisu bili u borbama, samo su čuvali prugu, tu kod Rajića.
Da ne duljim - kod Karlovca borbe, puno mrtvih, kod Dravograda razoružanje i predaja, onda pakao i muke. Prvo logor, pa tri godine vojske, proživio je i svjedočio nestajanju ljudi, oficira 1948. Tamo je bio brijač, a po povratku kući ostaje bez prava na zaposlenje. Imovine nije imao dati za obavezu, pa je morao raditi bez plaće drumove i putove. Bio je siromah, a oženio je također sirotu, dobili su četvero djece. Doista smo bili siroti, zemlja škrta,ni crveni križ nam nije pomagao.
Nedjeljom bi brijao i šišao ljude, a ja bi slušala taj tihi razgovor o preokretu i kako se ne smije spominjat. Iz sela se 22-ca nisu vratila, ostala je njihova sirotinja - nazivali su djecu ustaškom kopiladi, a udovice prisiljavali da im se podaju. Ne znam je li Tito znao šta mu odbornici po selima rade, ali do 1960. svi smo bili u nemilosti.
Nisam razumjela oca, sestra je naglas učila neku ratnu pjesmicu, a on zaplaka - što vas uče da su samo ustaše ubijale, e dica, valjda će jednom naša istina se čut'… Dica, rat je zlo, svi ubijaju, a bome neki i dugo po ratu. Plakao je kad smo iz škole dolazili i prepričavali partizanske filmove, izašao bi van i bio jako ljut. Ni jednom od nas nije došao na primanje u pionire, šutio je, nije objašnjavo. Ni mama nije išla, maramu smo dobili u školi, a robicu posudili od starijih učenika.
Tek kad sam vidjela film „Sokol ga nije volio“ bilo mi je jasnije, a nikad neću zaboravit suze u njegovim očima '90. pred hrvatskom zastavom. Do svoje smrti '94. hvalio je Boga – „Samo nek' su ono zlo skinuli… Čuvajte, dica, slobodu i branite svoje…“. Zapisao je svoj put od Dravograda do logora, pričao nam sve što je vidio – „Ma, da te ni pipnuli nisu, bilo je dosta muke od gladi, biti prljav od vlastitog proljeva, a ne daju ti se presvuć ni oprat…“ Sad dobro shvaćam svaku njegovu bol, svaku muku, a očuvala ga je vjera… Krčio je obalu da bi mi imali njivu, nadničario, sadio i kalemio voće, vinograd, to mu je bio lijek, majka ga je voljela i razumjela, duga je to priča, teška…
Sa 17 godina dolazim raditi u Borovo, ekavica sa svih strana, teško se snalazim, ali moram raditi, pronalazim u crkvi sv. Josipa vjernike, Hrvate i prijatelji smo do danas, zato znam bol i muku i tih ljudi iz Borova naselja. Nije me nikad zavoljela kolegica Slava iz Borova Sela, ispravljala mi je govor jer sam ijekavicom govorila i nisam odustajala, a kad sam bila kod prijateljice Borke u Borovu Selu, baba njena me upitala jesam li ja od Jasenovca… Šutjela sam, a sve se u meni bunilo…
Sad sam sretna kad dođem i vidim novo i kockice, ali preskupo krvlju naše mladosti plaćeno i zato ti hvala što braniš branitelje, oprosti na smetnji, puno, puno ti hvala za tvoju borbu, neka te Bog nagradi zdravljem, radosti, uspjehom i svakim dobrom…
Manda B.
